Oslobođenje Sombora – SrBsko istorijsko društvo „Miloš S. Milojević“

Grad Sombor, foto: facebook.com

Govor Milorada Mijića (ispred Srbskog istorijskog društva „Miloš Milojević“ iz Sombora) – oslobođenje Sombora,   dana 25. novembra 2018.

Sombor danas ima zvanično dva datuma koja slavi kao Dan grada, a predstavljaju sećanje na „oslobođenje“. Ta dva datuma su 17. februar i 13. novembar. Prvi je dan u kom je potpisana povelja carice Marije Terezije o dodeli statusa Slobodnog kraljevskog grada Somboru, a drugi je dan kada je srpska vojska ušla u Sombor i preuzela vlast, te tako omogućila stanovnicima da postanu, po svojoj volji deo Kraljevine Srbije.

Oba ova datuma su od istorijskog značaja za Sombor i Somborce, a ovom prilikom želim da osvetlim šta su oni od željene slobode zaista doneli.

Posle „bečkog sloma turske vojske“ došlo je do ofanzive austrijske vojske i do preuzimanja vlasti nad osvojenim teritorijama. Pri dolasku na ovaj teren austrijske trupe su zatekle Srbe, Bunjevce i Šokce. Ovu sliku najbolje prikazuju rezultati popisa iz 1715. godine kad je na teritoriji Bačke (uključujući teritoriju koja je ostala u Mađarskoj), bilo popisano oko 100 000 stanovnika sa apsolutno većinskim južnoslovenskim življem u svim naseljenim mestima, izuzev vojne posade Petrovaradina, od čak 97,6% Slovena od čega 70 %pravoslavnih Srba i 30% Bunjevaca i Šokaca.

Još je patrijarh Arsenije Čarnojević posle Srpskog narodnog sabora u Baji 1694. godine tražio od cara da novopridošle Srbe naseli kompaktno kao vojnike, podložne samo caru, u jednoj od već tada gusto naseljenih oblasti Srbima i to: Malu Vlašku (oblast oko Pakraca i Daruvara), Slavoniju do reke Ilove i Srem ili Kumansku dolinu (Stari naziv za Bačku) ili Đulinsku i Aradsku oblast severno od reke Moriš. Ali bečka politika je bila protivna bilo kakvim pravima Srba, jer su oni monarhiji bili potrebni samo kao živo meso za razne ratove i kao štit prema Turcima. Čim je opasnost od turskog povratka prošla, Beč je odlučio da ukine vojne granice i šančeve, a sa njima i sve privilegije koje su Srbi u Velikoj seobi dobili. Zato Somborci, kojima je pretilo da od slobodnih graničara postanu paori bezemljaši, u zajedničkoj akciji Srba i Bunjevaca, traže bolji status, i pruža im se prilika da ga otkupe za 150.000 rajnskih forinti. Ogromna suma ih je uterala u dužničko ropstvo do 1806. godine kada konačno uspevaju da otplate dug koji je ukupno sa kamatama iznosio oko 225.000 r.f. A da li su time kupili slobodu?

Već 1750. Beč počinje kolonizaciju Nemaca u Apatin i Bukin (Mladenovo), a 1756/57. kolonizacija se širi na Kolut i Odžake. Do 1786. Nemci naseljavaju Krnjaju (Kljajićevo) Gakovo, Sentivan (Prigrevicu), Filipovo (Bački Gračac) Gajdobru, Karavukovo, Toržu (Savino selo), Crvenku, Vrbas, Sekić (Lovćenac), Sivac, Kulu, Brestovac, Miletić, Čonoplju i Stanišić.

Tako je ispalo da su somborski Srbi i Bunjevci, kupujući status „slobode“ zapravo platili doseljenje Nemaca u svoju zemlju.

Ugarska, koja je u to vreme imala duplo manji broj Mađara od nemađara, takođe pokreće svoju kolonizaciju i 1731. godine, prvi put na teritoriji Bačke, Jankovac, Mateovac, Meljkut i Janošhalma postaju većinska mađarska naselja.Danas se ova naselja se nalaze u Mađarskoj. Posle velike seobe Srba iz Potisja i Temišvarske oblasti u tadašnju Rusiju a današnju Ukrajinu, upražnjene oblasti od 1745. do 1752. naseljavaju Mađari, koji se fokusiraju Sentu, Suboticu, Bajmok i Čantavir, a zajedno sa Slovacima dolaze u Bezdan, Kulu, Topolu, Miletić, Adu, Mol, i Veprovac (Kruščić), Kupusinu i Novo Karavukovo.

Doroslovo naseljavaju Slovaci a Čonoplju Mađari i Šokci. Mađarski doseljenici formiraju dotad nepostojeću Telečku.

Rusinima se naseljava Krstur, Lalić i Đurđevo, a Slovacima Petrovac, Gložan, Lalić i Kisač.

Tako Srbi u južnoj Ugarskoj krajem 18. veka od dominantnog naroda postaju manjina.Sam gradSombor je tu sudbinu zahvaljujući kupljenom statusu izbegao. Ali već u vreme kada je završena isplata duga Sombor je bio trgovinski i administrativni centar čitave Bačke. U grad su stigli mnogi lokalni veleposednici, trgovci, zanatlije, bankari, državni službenici, itd. i etnička slika grada se neumitno menjala. U tom vremenu Sombor je imao i velik ekonomski rast.

Sukobi između Mađarske vojske i Srba koji su stali na stranu austrijskog cara u periodu 1848/49. nisu Somboru naneli veliku štetu. Do prvog uspeha u teritorijalnom zaokruženju Vojvodine, došlo je u revolucionarnim danima 1948. godine, kada je u Sremskim Karlovcima od 13. do 15. maja održana Majska skupština koja je proglasila Srpsku Vojvodinu. Po odluci, Vojvodstvo je kao posebna autonomna teritorija obuhvatalo: Srem sa Granicom, Baranju, Bačku sa Potiskim distriktom i Šajkaškim bataljonom, te Banat sa granicom i Kikindskim distriktom. Između ostalog Skupština je proglasila ravnopravni, politički savez sa Hrvatskom, što je potvrdio i Hrvatski sabor, priznavši da je Srem deo Vojvodine. Organi Srpske Vojvodine u praksi nikad nisu ostvarili kontrolu nad navedenom teritorijom. Austrijski car je 15. decembra 1849. doneo patent o osnivanju Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata. U sastav ovakve Vojvodine ušli su Bačka i Banat bez Granice, te rumski i iločki srezovi iz Srema. Ostatak Srema pripao je Hrvatskoj. Veliko je razočarenje bilo i u Beč i u Peštu. Obećano Vojvodstvo od strane Beča je bila još jedna prevara koja nije potrajala ni 10 godina! Srbsko vođstvo oličeno u Svetozaru Miletiću, Mihailu Polit-Desančiću i Jaši Tomiću je toga bilo svesno i javno je izrečeno da Srbu u Beču više nemaju šta da traže.

Najteže vreme za sve nemađarske identitete u Ugarskoj dolazi od 1867. godine i formiranja Dvojne monarhije. Ugarska je od svog stvaranja bila država u kojoj je većinsko stanovništvo bilo slovensko a vlast su vršili Mađari. Po popisu iz 1787. godine u Ugarskoj je živelo 2.322.000 Mađara i 5.681.000 nemađara. Godine 1809. već je bilo 3.000.000 Mađara naspram 7.000.000 nemađara. A godine 1910. Mađari su imali natprosečnu većinu od 9.944.628 prema 8.319.905.

Ovaj rast nije ostvaren prirodnim priraštajem već isključivo nasilnom mađarizacijom.

Počelo je već 1868. godine donošenjem zakona o narodnosnoj ravnopravnosti kojim se prema Miletićevoj oceni „samo u porodičnom životu mađarski jezik ne nameće, inače ga u sve druge krugove ne izuzimajući ni Crkvu ni školu, kako u opštine tako i u županije uvlači, a u najvišoj zemaljskoj upravi za drugi kakav jezik neće ni da zna!“ Ovaj zakon je omogućio škole za narodnosti samo kao veroispovedne škole pod ingerencijom Crkve. Učitelji su takođe bili iz iste narodnosti. Ali čl. 38 ovog Zakona je omogućio zatvaranje ovih škola silom i njihovo pretvaranje u opštinske škole na mađarskom jeziku. Taj član je obilato korišćen i sve teže je bilo na manjinskom jeziku steći i najoskudnije obrazovanje. Pored toga 1879. godine donet je 18. zakonski članak kojim je propisan mađarski jezik, kao obavezan predmet u svim narodnim školama u kojima se do tad nije učio. U smislu tog zakona zaveden je još mađarski jezik kao obavezan predmet u svim učiteljskim školama i ustanovljeno je da se za učitelje u tim školama mogu postavljati samo takva lica koja mađarski jezik tako znaju da su u stanju da ga predaju.

Kada je školski nadzornik Bačke županije, 1906. godine predložio da se u Somboru otvore četiri nova državna zabavišta, obrazložio je potrebu otvaranja ovih zabavišta i „pomađarivanjem srpsko-pravoslavne dece“.

Godine 1895. se uvode građanske matične knjige i za službenu upotrebu gube značaj crkvene matice. Vlada se uz pomoć mađarske akademije nauka postarala da se 1500 nemađarskih imena prevede na mađarska i da tako budu upisana u maticu. Tako je Aca postao Šandor, Aleksa-Elek, Bogoboj-Timot, Todor-Tivadar, Cvetko-Florijan, Dušan-Lehel, Dragutin-Karolj, Gavrilo-Gabor, Jovan-Janoš, Stevan-Ištvan, Nedeljko-Domokoš, Nikola-Mikloš, Đorđe-Đerđ, Ilija-Ileš, Jaša-Jakab, Jelica-Ilona, Kosta-Silard, Mirko-Friđeš, Ružica-Roža, Zlata-Aranka, Zorka-Hajnalka, Vuk-Farkaš a Živko-Vitaljoš.

Uporedo sa imenima išlo je i pomađarivanje imena opština pa je tako Stanišić kod Sombora, među ostalima, postao Orszallas.

Pokušaj potpunog ukidanja crkvenoškolske autonomije 1912. godine je definitivno odbacio svaku nadu da za Srbe postoji šansa za opstanak u okviru postojeće monarhije. Početkom rata raspuštene su sve političke stranke narodnosti u Ugarskoj a posebno su represijom bili pogođeni Srbi. Mnogi ugledni su hapšeni a većina regrutovanih za vojsku je poslata na daleka evropska ratišta. Tako se potpuno zaobilaznim putevima čak 192 Somborca našlo među dobrovoljcima u Solunu.

Vesti o uspesima srpske vojske u kasnu jesen 1918. godine su brzo stigle do Sombora i uprkos prisustva vojske krenulo je organizovanje Narodnog odbora i njegovo povezivanje sa Narodnim odborom Novog Sada. U pripremi Velike skupštine se nametnulo pitanje načina ulaska u novu državu. Da li zajedno sa ostalim teritorijama koje su pripadale dvojnoj monarhiji, ili direktno u Srbiju pa sa njom u integracije. Prvi način ujedinjenja je proizašao iz želje Zagreba da predstavi sebe kao predstavnika svih onih koji su dotada pripadali Dvojnoj monarhiji. I među Srbima Vojvodine se nalazio jedan broj uglednih ljudi koji su zastupali takav stav. Ali ugled i stav radikalskog prvaka Jaše Tomića koji je zahtevao da se „prvo obuče srpska košulja pa da se posle toga zaogrne jugoslovenskim kaputom“ je prevagnuo i mi tek danas postajemo svesni vrednosti takvog vizionarskog stava. Zato su Sremci i pored već donete odluke NO SHS 24.11.2018 o tome da se ide u integraciju sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, istog dana tu odluku dopunili svojom odlukom, da u slučaju da dođe do spora između NO SHS i vlade Srbije, Srem bude direktno prisajedinjen Srbiji. Sutradan 25.11.1918 godine delegati Baranje Banata i Bačke su uprkos stavu da je to nepotrebno održali Skupštinu i doneli odluku o direktnom prisajedinjenju Srbiji. Odluka je doneta krajnje demokratski. Na skupštini u Novom Sadu je prisustvovalo 757 poslanika iz čak 211 gradova i opština Baranje Banata i Bačke. Od toga je bilo 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar. Pravo glasa su imale i žene, po prvi put u Evropi, i među delegatima je bilo 7 žena. I svi su jednoglasno i jednodušno tražili ulazak u Kraljevinu Srbiju.

Verujemo da je tada Sombor stvarno postao slobodan grad Kraljevine Srbije.

Sto godina kasnije možemo sa ponosom reći da u Srbiji žive Bunjevci da govore svoj jezik i „pivaju svoje pisme“. Isto je i sa Šokcima, Slovacima, Rusinima, Mađarima. Svi oni mogu da se školuju na svojim jezicima, da se mole Bogu na način kako oni misle da je ispravno. Svi oni imaju sredstva informisanja na vlastitom jeziku, proporcionalno brojnosti učestvuju u vlasti i državnim ustanovama. Poređenja radi u Mađarskoj je 1918. ostalo po proceni blizu 100.000 Bunjevaca, a sada ih tamo ima samo oko 1% od ovog broja! Iz ovoga se jasno vidi koliko je bio u pravu rimokatolički sveštenik a bunjevački prvak Blaško Rajić, kada je odlučio da se ide sa Srbima, i tako je savetovao svoju pastvu.

Zato je naš zaključak da je prava sloboda u Sombor stigla 13. novembra 1918. godine, i to želimo da slavimo kao Dan grada Sombora.

25. novembra 1918. godine u Kraljevinu Srbiju su ušli Baranja sa Pečujem, Bačka sa Bajom i Banat. Ne Vojvodina. Srbi u Pečuju i Baji su se sve do leta 1921. godine borili i nadali da će velike sile uslišiti njihovu želju da žive u Srbiji. A mi smo u ovih sto godina sami prepustili Hrvatskoj veliki deo Srema i kompletnu Baranju.

Novica Krezić

Predsednik Udruženja Miloš Milojević