O Milošu Milojeviću


Ukratko:
Miloš Milojević je najznačajniji Crnobarac, rođen je 16.10.1840. umro u Beogradu 24. juna 1897. godine. Akademik Srpskog učenog društva u Beogradu, Pravnik, filozof, filolog, istoričar, profesor i upravitelj Bogoslovije „Sveti Sava“ u Beogradu, komadant Dobrovoljačkih i Ustaničkih odreda u Srpsko-turskim ratovima od 1876-1886 g. učesnik Berlinskog kongresa 1878. godine na kome je stvorena nova Država Srbija, pisac jedine PRAVE istoije Srba.

Opširnije: Miloš Milojević je bio srpski istoričar koji je znatan deo svog života i rada posvetio podizanju nacionalne svesti u srpskom narodu.

Osnovnu školu završio je u Glogovcu da bi školovanje nastavio u Beogradu. Na Liceju je studirao pravo između 1859. i 1862. da bi naredne tri godine proveo u Moskvi studirajući na Istorijsko-filološkom odseku Filozofskog fakulteta. Po završenom školovanju stupio je u državnu službu. Radio je kao pisar i sekretar suda u Valjevu. Od 1870. do 1893. bavio se profesorskim pozivom predavajući u više škola u Beogradu i Leskovcu, a u nekima je radio i kao direktor. Bio je redovni član Srpskog učenog društva, počasni član Akademije nauka (1892) i član glavnog odbora Društva Svetog Save u Beogradu.

Kao dobrovoljac učestvovao je u Srpsko-turskim ratovima (1876—1878). Kao član Liberalne stranke, bio je angažovan na širenju nacionalnih ideja. Sa ovim ciljem putovao je po Makedoniji i Staroj Srbiji. Svoj istorijski i književni rad namenio je pre svega podizanju nacionalne svesti u Srba, međutim, baš zbog toga je često zanemarivao naučni pristup i kritičku metodu. Iz nacionalnih pobuda
često je ulepšavao srpsku prošlost i običaje. Njegove radove osporavali su ne samo istoričari drugih nacionalnosti, već i kritički nastrojeni srpski istoričari, naročito Ilarion Ruvarac. Iako se najvećem delu njegovih raova odriče bilo kakva istoriografska vrednost neki aspektu njegovog rada, naročito onaj u vezi sa prikupljanjem srpskih srednjovekovnih izvora nisu ostali bez odjeka u istoriografiji. Obilazeći krajeve Stare Srbije 79-ih godina 19. veka Milojević je prikupio značajan broj srpskih rukopisa kao i tri značajne povelje Prvi ui Drugu dečansku hrisovulju koje su čuvane u Dečanima i Prizrensku tapiju, dokument koji predstavlja jedan od retkih sačuvanih kupoprodajnih ugovora iz srednjovekovne Srbije. OVaj dokument pronađen je na tavanu crkve Svetog Đorđa Runovića u Prizrenu. Ovi nalazi su objavljivani i tako postali dostupni naučnicima ali je dobar deo Milojevićeve zaostavštine izgubljen. Naime, najveći deo njegove bogate zbirke stradao je tokom Prvog svettskog rata a nakon rata pronađen je samo jedan sanduk u kome se nalazila Treća dečanska hrisovulja dok se drugim dvema značajnim ispravama izgubio svaki trag.

Njegova glavna dela su :

Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog, I (1869), II (1870), III (1875)
Putopis dela Prave-Stare-Srbije, I—III (1871-1877)
Odlomci istorije Srba i jugoslovenskih zemalja u Turskoj i Austriji (1872)
Opšti list patrijaršije pećske (1872)

 

Miloš Milojević rođen je 16. oktobra 1840. godine u Crnoj Bari, u Mačvi od oca Stefana sveštenika Crnobarskog, i majke Sofije. Školovao se u Glogovcu, Beogradu, a zatim je kao državni pitomac nastavio školovanje na univerzitetu u Moskvi gde je studirao Filologiju slavenskih živih i izumrlih plemena s političkom istorijom i književnošću, pri čemu je najveći uticaj na njega  stvario ruski slavista prof. Josif Maksimovič Bođanski.

Podstaknut usvojenim znanjima, prvi put se javno oglasio 1866. godine člankom „Propagande u Turskoj“, budući da su Srbi u to vreme još uvek bili pod stranom vlašću.

Po povratku u Kneževinu Srbiju (1865) započinje rad u državnoj službi:

– u Valjevskom okružnom sudu

– u beogradskom apelacionom i trgovačkom sudu,

– Beogradskoj gimnaziji

– Beogradskoj bogosloviji

– Leskovačkoj nižoj gimnaziji

– Svetosavsko Bogoslovsko-učiteljskoj školi, da bi

– 1. maja 1893. godine – ukazom penzionisan.

Ovde vredi napomenuti reči Sretena L. Popovića iz njegove knjige „Putovanje po

Novoj Srbiji“ gde o Milojevićevom delovanju u Makedoniji, on kaže: „Na žalost,

naši državnici slabo se o tome staraju, već i ustalačkog i vrednog Miloša

Milojevića, mesto da ga na druge stvari koje će imati dobrog ploda upotrebe,

oteraše ga štono reč „gde ševa ne peva“, i ubiše u njemu i klicu u njegovim

poletima i oduševljenju za tim narodima koje je, metuv glavu u torbu, obilazio i za srpsku stvar spremao, kao što ste, dragi čitaoci imali prilike čuti i iz moga u Vranji razgovora sa Džuvarovićem, trgovcem vranjskim, jednom poštenom dušom.

Milojević ne pripada ni jednoj partiji, on samo živi za srpsku ideju. Ja to dobro znam, pa bih želeo da i drugi znaju“!

Milojević je bio Redovni član Srpskog učenog društva i Počasni član Srpske kraljevske akademije, kao i osnivač Društva „Sv.Save“.

U vreme Srpsko-turskih ratova (1876-1878), Milojević je osnovao i poveo u rat dobrovoljačke jedinice (ustaše) Moravsko-dobričko- dobrovoljački Ustaški kor, Dobrovoljačko-ustaški raško-ibarski kor i Deževsko-ibarsko- ustaški kor, kako su se u to vreme nazivali ustanici!!!

Uzrok prisustva u velikom broju ljudi iz neoslobođenih krajeva kod Milojevićevih ustaša, bio je njegov dotadašnji veoma plodni kulturno-prosvetno-vojni nacionalni rad, jer je na primer samo jednom prilikom sa svojim kumom Šumenkovićem tajno od juna do oktobra 1871. godine proputovao Staru Srbiju i Makedoniju, pa mu je ovaj doveo oko 150 dobrovoljaca mahom iz Ohrida i Debarske nahije.

U redovima njegovog kora bilo je i 30 pitomaca čuvenog Milojevićevog Drugog

odeljenja Bogoslovije iz Beograda, koje je i formirano da bi uz redovno obrazovanje,

kod tamošnjih pitomaca razvijalo jasno profilisano rodoljublje i patriotizam.

Duhovne i svetovne vlasti Kneževine Srbije nisu želele da odvode (starije)

učenike u rat, pa je Miloš Milojević morao mnoge od svojih pitomaca da odbije

čak i grubo, mada su ga isti masovno molili da ih ne odbija kada se jave na zborna

mesta. Najveći broj njih je Miloš primio tek nakon svog prelaska sa Supovca na

Rašku.

O tadašnjem značaju Miloša S. Milojevića, pukovnik srpske vojske Vladan Đ.

Đorđević navodi sledeće:

»Ko ga je video na delu u ovom ratu, taj će se sa mnom složiti. On je gotovo iz

ničega stvorio na Supovcu čitav bataljon dobrovoljaca, koji je bio sastavljen iz

najraznoraznijih, a često i naraspuštenijih elemenata, i umeo je da ih drži tako u

zaptu, da su bili prilično pouzdana trupa. Svih pet sela između Supovca i

Mramora, i vis pred Sečanicom on je držao sa svojim dobrovoljcima, kao da mi

nismo ostupali u onakvom neredu 20-og juna, on je organizovao tamošnje

stanovništvo pošto ga je u jednoj crkvici blizu Sečanice zakleo na vernost

„svesrpskom kralju Milanu i svesrpskoj kraljici Nataliji“ (ja sažaljevam što

nemam pri ruci tekst ove dragocene zakletve, jer je zaista unikum stila i

patrijotskog galimatijasa), on je svoje đake, koje je u II-om odeljenju beogradske

bogoslovije vaspitavao s odličnim uspehom (po priznanju njegovog književnog

kritičara St. Novakovića, kada je ovaj bio ministar prosvete), uvrstio u redove

svojih boraca, i taj inteligentni element umeo je divno da upotrebi u korist

vojničke službe. U opšte iz tog arheologa i profesora razvi se na jedan put

prirodni vojnički starešina, kao što je to docnije umeo i u većim razmerama da

pokaže, te ga s pravom proizvedoše za počasnog kapetana I-ve klase.« [

Kao učesnik Srpsko-turskih ratova (1876-1878), Milojević je odlikovan

 Takovskim krstom V, IV, III, II, i I stepena [

 Zlatnom medaljom za hrabrost

 Srebrnom medaljom za hrabrost

 Zlatnom medaljom za revnosnu službu

 Kraljevskim ordenom „Svetog Save“

 Spomenicom rata 1876 i 1877-1878

 Medaljom crvenog krsta

 Kraljevskim ordenom „Belog orla“

 Ordenom Društva „Svetoga Save“

 Ordenom „Rumunskog krsta“

Milojević je uspeo da objavi sledeća dela:

 „Pesme i običaji ukupnog naroda srbskog: Obredne pesme“

 „Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog: Svatovske“ Druga knjiga

 „Putopis dela Prave Stare Srbije“ I deo

 „Putopis dela Prave Stare Srbije“ II deo

 „Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i

Austriji“ I deo

 „Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i

Austriji“ II deo

 „Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog“ Treća knjiga

 „Putopis dela Prave Stare Srbije“ III deo

 „Naši manastiri i kaluđerstvo“

 „Srpsko-turski rat 1877.-1878. godine“

– „Istorijsko etnografsko geografska mapa Srba i srpskih (jugoslavenskih)

zemalja u Turskoj i Austriji“

zaostavština u rukopisima

 „Putopis dela Prave Stare Srbije“, devet knjiga

 „Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog“ Četvrta knjiga

 „Nemanjica“ obiman materijal,

…i još oko 17 sanduka nestalih i do danas nepronađenih rukopisa!!!

Porodica i bolest

Pored života u Beogradu, Milojević je ostao vezan i za Leskovac gde je imao i imanje u

selu Buvcu.

Ženio se dva puta, ali ni sa prvom, ni sa drugom ženom nije imao dece.

Prva žena je bila ćerka Ane P. Nikolajević-Molerović i pukovnika Petra P.

Lazarevića-Cukića. Druga žena je bila Savka, sestra sudskog generala Vlade S.

Jovanovića.

Umro je 24. juna 1897. godine u Beogradu na rukama svog kuma, prijatelja i saborca

Koste A. Šumenkovića i učenika Atanasija-Tase Jungića a poslednje reči koje je

izgovorio bile su – »Čuvajte mi SrBstvo!«.

Vest o Milojevićevoj smrti objavili su sve tadašnje novine Kraljevine Srbije.

Pre počasnog plotuna vojske tokom sahrane na Novom groblju, videvši da među

prisutnima vlada zbunjenost i muk, istoričar Panta Srećković, akademik Srpske

kraljevske akademije, izgovorio je sledeće oproštajne reči:

»Braćo! Grehota je da se ovako veliki čovek spusti u grob bez i jedne reči

oproštajne. Ja neću mnogo govoriti. Reći ću samo toliko: Srpska majka nije

rodila sina kao što je rodila Miloša Milojevića. Slava mu!«