Ukratko: Miloš Milojević je najznačajniji Crnobarac, rođen je 16.10.1840. umro u Beogradu 24. juna 1897. godine. Akademik Srpskog učenog društva u Beogradu, Pravnik, filozof, filolog, istoričar, profesor i upravitelj Bogoslovije „Sveti Sava“ u Beogradu, komadant Dobrovoljačkih i Ustaničkih odreda u Srpsko-turskim ratovima od 1876-1886 g. učesnik Berlinskog kongresa 1878. godine na kome je stvorena nova Država Srbija, pisac jedine PRAVE istoije Srba.
Opširnije: Miloš Milojević je bio srpski istoričar koji je znatan deo svog života i rada posvetio podizanju nacionalne svesti u srpskom narodu.
Osnovnu školu završio je u Glogovcu da bi školovanje nastavio u Beogradu. Na Liceju je studirao pravo između 1859. i 1862. da bi naredne tri godine proveo u Moskvi studirajući na Istorijsko-filološkom odseku Filozofskog fakulteta. Po završenom školovanju stupio je u državnu službu. Radio je kao pisar i sekretar suda u Valjevu. Od 1870. do 1893. bavio se profesorskim pozivom predavajući u više škola u Beogradu i Leskovcu, a u nekima je radio i kao direktor. Bio je redovni član Srpskog učenog društva, počasni član Akademije nauka (1892) i član glavnog odbora Društva Svetog Save u Beogradu.
Kao dobrovoljac učestvovao je u Srpsko-turskim ratovima (1876—1878). Kao član Liberalne stranke, bio je angažovan na širenju nacionalnih ideja. Sa ovim ciljem putovao je po Makedoniji i Staroj Srbiji. Svoj istorijski i književni rad namenio je pre svega podizanju nacionalne svesti u Srba, međutim, baš zbog toga je često zanemarivao naučni pristup i kritičku metodu. Iz nacionalnih pobuda
često je ulepšavao srpsku prošlost i običaje. Njegove radove osporavali su ne samo istoričari drugih nacionalnosti, već i kritički nastrojeni srpski istoričari, naročito Ilarion Ruvarac. Iako se najvećem delu njegovih raova odriče bilo kakva istoriografska vrednost neki aspektu njegovog rada, naročito onaj u vezi sa prikupljanjem srpskih srednjovekovnih izvora nisu ostali bez odjeka u istoriografiji. Obilazeći krajeve Stare Srbije 79-ih godina 19. veka Milojević je prikupio značajan broj srpskih rukopisa kao i tri značajne povelje Prvi ui Drugu dečansku hrisovulju koje su čuvane u Dečanima i Prizrensku tapiju, dokument koji predstavlja jedan od retkih sačuvanih kupoprodajnih ugovora iz srednjovekovne Srbije. OVaj dokument pronađen je na tavanu crkve Svetog Đorđa Runovića u Prizrenu. Ovi nalazi su objavljivani i tako postali dostupni naučnicima ali je dobar deo Milojevićeve zaostavštine izgubljen. Naime, najveći deo njegove bogate zbirke stradao je tokom Prvog svettskog rata a nakon rata pronađen je samo jedan sanduk u kome se nalazila Treća dečanska hrisovulja dok se drugim dvema značajnim ispravama izgubio svaki trag.
Njegova glavna dela su :
Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog, I (1869), II (1870), III (1875)
Putopis dela Prave-Stare-Srbije, I—III (1871-1877)
Odlomci istorije Srba i jugoslovenskih zemalja u Turskoj i Austriji (1872)
Opšti list patrijaršije pećske (1872)
Miloš Milojević rođen je 16. oktobra 1840. godine u Crnoj Bari, u Mačvi od oca Stefana sveštenika Crnobarskog, i majke Sofije. Školovao se u Glogovcu, Beogradu, a zatim je kao državni pitomac nastavio školovanje na univerzitetu u Moskvi gde je studirao Filologiju slavenskih živih i izumrlih plemena s političkom istorijom i književnošću, pri čemu je najveći uticaj na njega stvario ruski slavista prof. Josif Maksimovič Bođanski.
Podstaknut usvojenim znanjima, prvi put se javno oglasio 1866. godine člankom „Propagande u Turskoj“, budući da su Srbi u to vreme još uvek bili pod stranom vlašću.
Po povratku u Kneževinu Srbiju (1865) započinje rad u državnoj službi:
– u Valjevskom okružnom sudu
– u beogradskom apelacionom i trgovačkom sudu,
– Beogradskoj gimnaziji
– Beogradskoj bogosloviji
– Leskovačkoj nižoj gimnaziji
– Svetosavsko Bogoslovsko-učiteljskoj školi, da bi
– 1. maja 1893. godine – ukazom penzionisan.
Ovde vredi napomenuti reči Sretena L. Popovića iz njegove knjige „Putovanje po
Novoj Srbiji“ gde o Milojevićevom delovanju u Makedoniji, on kaže: „Na žalost,
naši državnici slabo se o tome staraju, već i ustalačkog i vrednog Miloša
Milojevića, mesto da ga na druge stvari koje će imati dobrog ploda upotrebe,
oteraše ga štono reč „gde ševa ne peva“, i ubiše u njemu i klicu u njegovim
poletima i oduševljenju za tim narodima koje je, metuv glavu u torbu, obilazio i za srpsku stvar spremao, kao što ste, dragi čitaoci imali prilike čuti i iz moga u Vranji razgovora sa Džuvarovićem, trgovcem vranjskim, jednom poštenom dušom.
Milojević ne pripada ni jednoj partiji, on samo živi za srpsku ideju. Ja to dobro znam, pa bih želeo da i drugi znaju“!
Milojević je bio Redovni član Srpskog učenog društva i Počasni član Srpske kraljevske akademije, kao i osnivač Društva „Sv.Save“.
U vreme Srpsko-turskih ratova (1876-1878), Milojević je osnovao i poveo u rat dobrovoljačke jedinice (ustaše) Moravsko-dobričko- dobrovoljački Ustaški kor, Dobrovoljačko-ustaški raško-ibarski kor i Deževsko-ibarsko- ustaški kor, kako su se u to vreme nazivali ustanici!!!
Uzrok prisustva u velikom broju ljudi iz neoslobođenih krajeva kod Milojevićevih ustaša, bio je njegov dotadašnji veoma plodni kulturno-prosvetno-vojni nacionalni rad, jer je na primer samo jednom prilikom sa svojim kumom Šumenkovićem tajno od juna do oktobra 1871. godine proputovao Staru Srbiju i Makedoniju, pa mu je ovaj doveo oko 150 dobrovoljaca mahom iz Ohrida i Debarske nahije.
U redovima njegovog kora bilo je i 30 pitomaca čuvenog Milojevićevog Drugog
odeljenja Bogoslovije iz Beograda, koje je i formirano da bi uz redovno obrazovanje,
kod tamošnjih pitomaca razvijalo jasno profilisano rodoljublje i patriotizam.
Duhovne i svetovne vlasti Kneževine Srbije nisu želele da odvode (starije)
učenike u rat, pa je Miloš Milojević morao mnoge od svojih pitomaca da odbije
čak i grubo, mada su ga isti masovno molili da ih ne odbija kada se jave na zborna
mesta. Najveći broj njih je Miloš primio tek nakon svog prelaska sa Supovca na
Rašku.
O tadašnjem značaju Miloša S. Milojevića, pukovnik srpske vojske Vladan Đ.
Đorđević navodi sledeće:
»Ko ga je video na delu u ovom ratu, taj će se sa mnom složiti. On je gotovo iz
ničega stvorio na Supovcu čitav bataljon dobrovoljaca, koji je bio sastavljen iz
najraznoraznijih, a često i naraspuštenijih elemenata, i umeo je da ih drži tako u
zaptu, da su bili prilično pouzdana trupa. Svih pet sela između Supovca i
Mramora, i vis pred Sečanicom on je držao sa svojim dobrovoljcima, kao da mi
nismo ostupali u onakvom neredu 20-og juna, on je organizovao tamošnje
stanovništvo pošto ga je u jednoj crkvici blizu Sečanice zakleo na vernost
„svesrpskom kralju Milanu i svesrpskoj kraljici Nataliji“ (ja sažaljevam što
nemam pri ruci tekst ove dragocene zakletve, jer je zaista unikum stila i
patrijotskog galimatijasa), on je svoje đake, koje je u II-om odeljenju beogradske
bogoslovije vaspitavao s odličnim uspehom (po priznanju njegovog književnog
kritičara St. Novakovića, kada je ovaj bio ministar prosvete), uvrstio u redove
svojih boraca, i taj inteligentni element umeo je divno da upotrebi u korist
vojničke službe. U opšte iz tog arheologa i profesora razvi se na jedan put
prirodni vojnički starešina, kao što je to docnije umeo i u većim razmerama da
pokaže, te ga s pravom proizvedoše za počasnog kapetana I-ve klase.« [
Kao učesnik Srpsko-turskih ratova (1876-1878), Milojević je odlikovan
Takovskim krstom V, IV, III, II, i I stepena [
Zlatnom medaljom za hrabrost
Srebrnom medaljom za hrabrost
Zlatnom medaljom za revnosnu službu
Kraljevskim ordenom „Svetog Save“
Spomenicom rata 1876 i 1877-1878
Medaljom crvenog krsta
Kraljevskim ordenom „Belog orla“
Ordenom Društva „Svetoga Save“
Ordenom „Rumunskog krsta“
Milojević je uspeo da objavi sledeća dela:
„Pesme i običaji ukupnog naroda srbskog: Obredne pesme“
„Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog: Svatovske“ Druga knjiga
„Putopis dela Prave Stare Srbije“ I deo
„Putopis dela Prave Stare Srbije“ II deo
„Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i
Austriji“ I deo
„Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i
Austriji“ II deo
„Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog“ Treća knjiga
„Putopis dela Prave Stare Srbije“ III deo
„Naši manastiri i kaluđerstvo“
„Srpsko-turski rat 1877.-1878. godine“
– „Istorijsko etnografsko geografska mapa Srba i srpskih (jugoslavenskih)
zemalja u Turskoj i Austriji“
zaostavština u rukopisima
„Putopis dela Prave Stare Srbije“, devet knjiga
„Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog“ Četvrta knjiga
„Nemanjica“ obiman materijal,
…i još oko 17 sanduka nestalih i do danas nepronađenih rukopisa!!!
Porodica i bolest
Pored života u Beogradu, Milojević je ostao vezan i za Leskovac gde je imao i imanje u
selu Buvcu.
Ženio se dva puta, ali ni sa prvom, ni sa drugom ženom nije imao dece.
Prva žena je bila ćerka Ane P. Nikolajević-Molerović i pukovnika Petra P.
Lazarevića-Cukića. Druga žena je bila Savka, sestra sudskog generala Vlade S.
Jovanovića.
Umro je 24. juna 1897. godine u Beogradu na rukama svog kuma, prijatelja i saborca
Koste A. Šumenkovića i učenika Atanasija-Tase Jungića a poslednje reči koje je
izgovorio bile su – »Čuvajte mi SrBstvo!«.
Vest o Milojevićevoj smrti objavili su sve tadašnje novine Kraljevine Srbije.
Pre počasnog plotuna vojske tokom sahrane na Novom groblju, videvši da među
prisutnima vlada zbunjenost i muk, istoričar Panta Srećković, akademik Srpske
kraljevske akademije, izgovorio je sledeće oproštajne reči:
»Braćo! Grehota je da se ovako veliki čovek spusti u grob bez i jedne reči
oproštajne. Ja neću mnogo govoriti. Reći ću samo toliko: Srpska majka nije
rodila sina kao što je rodila Miloša Milojevića. Slava mu!«